Život posle Rena….zato što smo Cigani!
Dok je jedna polovina od vas gunđala o kraju prelaznog roka, a druga polovina u sebi to preživljavala, ja sam čekao melem na ranu od Rena. Trebalo mi je da odbolujem, al onako, iskreno, da bih mogao da nastavim dalje. Svu svoju snagu sam stukao u taj dan, sva nadanja spakovao u 90 francuskih minuta, i na kraju nisam dobio ništa. Zabačen u najmekši jastuk još neko vreme posle utakmice mi se pogled gubio u daljini. Osim što sam tada i definitivno shvatio da nema šanse da vidim kroz žensku odeću, pošto ne mogu da vidim ni kroz monitor, kao Supermen, shvatio sam i da se vreme za večeru baš primaklo.
Nisam časio časa, pošto večera ne sme da čeka, a i da ne pregladnim, bacio sam se na posao. Eto, nisam imao priliku da protutnjim kroz svoj grad, da se šepurim pobedom svog tima. Moj tim. Moj klub. Moja Zvezda, izgubila. U tišini sam nastavio da sedim, zamišljen. Svi znaju da ne treba ništa da me pitaju. Nisam se baš ni zaplakao, ali sam bio na ivici da svašta kažem prvoj nedužnoj osobi koja mi se obrati. To se nije dogodilo, ali se dogodilo ono čemu se u svojoj čamotinji nisam nadao. Čujem sebe, dok prelistavam štampu te večeri, kako u sebi nastavljam pesmu Delija. Znate kako ide… “oooo, mi tebi pevamo, i kada gubimo, i kada vodimo, mi tebi pevamo“. Evo i sad pevam. Nije sad to fraza da vas ložim, nego je iskreno, tako bilo. Podsvest zapamtila, pa sad vrti melodiju.
Ajd, neću lagati, to me nije izvuklo iz ambisa u koji sam lagano tonuo. Pa nije nam lako. Onolika energija. Imao sam osećaj kao da je tada ceo univerzum utihnuo, a ne nas nekoliko miliona Zvezdaša. Nekoliko dana pre te epohalne utakmice, imao sam u grudima osećaj vatre. Ma, pričao sam vam o tome. Kada svi jurnemo, kao ludi, kada misliš od ljubavi i želje, da ti niko ne može ništa. Tako je to. U junačkom jurišu ili se sve sruši kao kula od karata, ili se u rovovskoj borbi izdigneš i trijumfuješ, stojeći na palom protivniku. Nama se na žalost desilo ovo prvo.

Nema predaje!
Bitka koju vodimo svakako nema kraja. Možda kraj bude kraj čovečanstva, ali zato svoju decu vaspitavamo u duhu naših boja, pa kad naše vreme prođe, naša deca će nastaviti borbu. U toj borbi, kolone crveno-belih optimista su se postarale da ta bitka ne prođe kao ova francuska, koja je za zaborav. Ja se spremam za utakmicu protiv BSK, koja se igra vikend posle ovoga. Skupljam ljude koje vodim sa sobom. Punim stadion u granicama svojih mogućnosti. Dajem sve od sebe. Kada bi svako od nas to uradio, ne vidim zašto na Marakani ne bi bilo bar 30 hiljada ljudi. Svi smo pročitali transparent na utakmici protiv Rena, i ja znam da je svi volite i kada ne dolaze Ren i Milan, ali moramo da učinimo sve da ovo bude sezona za antologije, po svim parametrima. Od posete na stadionu, do rezultata. Imamo trenera koji ima sve što jedan trener treba da ima. Uprkos svemu, imamo ekipu koja MORA da osvoji titulu, a naše je da stadion ne punimo samo za derbi.
HOĆEMO TITULU!
Treba svi da budu svesni, a pre svega igrači, da mi više odavno nisamo ljudi. Da! Mi! Ljudi koji preko četiri godine ne znaju šta je titula, a sve nas je više. Puni energije, inata. Ludi za Zvezdom. Mi nismo ljudi. Zaista nismo. Svaki od nas je NADČOVEK. Osoba koja izdrži sve što smo mi izdržali, osoba koja posle svega može da peva, ne zaslužuje da se zove čovekom. Ne znam, možda je glupo da svakoga od nas nazovem NADČOVEKOM. Možda je ta reč već među nama. Hmm. Jeste. Kad bolje razmislim, jeste. Već sam priznao da nisam dovoljno nadčovek da vidim kroz žensku odeću, niti mi je uspelo da samo pogledom otkopčam njen brushalter. Ali, bre, koliko sam se puta podigao kad su pljuštali porazi, kad su “dobronamerni“ vikali: “Katanac“. Pa naravno da imamo reč za to, i najbolje nam stoji u paroli, i grmi kad svi viknemo. Zato i dođite da budemo sa našom Zvezdom. Zato što sami sebi pevamo:
“MI SMO CIGANI, NAJJAČI SMO NAJJAČI“. Zato što je to stvarno tako!