Do samo pre par dana, ovaj momak je klošario po obližnjim školskim terenima i ''pikao'' fudbal sa ortacima svakodnevno. Bežao iz škole da bi trenirao svoje fizičke sposobnosti za svoj lokalni klub. Ali onda je sve palo u vodu, došla je teška povreda, i sa samo 21. godinom morao je da završi svoju igračku karijeru. I pored toga, ostao je pri svom, nije hteo da pobegne od fudbala. Ovoga puta počeo je da beži sa časova kako bi pratio utakmice svog lokalnog kluba i igrao čuvenu igru Football Manager, proučavajući tako svoje menadžerske sposobnosti. Sve je to tako trajalo dok nije došao dan kada je ovaj momak odlučio da se baci u menadžerske vode.
Posle šestomesečnog pokušavanja da dobije najnižu trenersku licencu, odlučio je da pobegne iz mučene i propale Srbije i uputi se ka Grčkoj, gde se javno oglasio da želi da postane fudbalski menadžer sa samo 21. godinom. Poslato je pismo UEFI i ona je odobrila taj zahtev, ali pod jednim uslovom - da krene bez ikakve licence. To je i učinjeno. Za početak, sledeće države su izabrane :Belgija, Češka, Engleska, Francuska, Italija, Holandija, Portugal, Rusija, Srbija, Španija i Švajcarska.
Došao je jun 2014. godine, i ovaj mladi nelicencovan i neiskusni menadžer usudio se da pošalje zahtev za menadžerstvo u 4 kluba: Berchem (Belgija, Division Third B), US Colomiers (Francuska, treća liga National), Tondela (Portugal, druga liga) i Fatima (Portugal, treći rang). Iznenađujuće, čak tri kluba su pristala na intervju. Jedini koji je odbio je bio FK Tondela. Obavljena su tri intervjua sa tri kluba, i zaista šokirajuće je bilo da samo posle 10 dana, francuski trećeligaš, US Colmiers mi pošalje pismo da je prihvatio moje uslove i da mi je i zvanično poslata ponuda za posao. Nisam prihvatio odmah, ušao sam u klub, i imao šta da vidim. Klub je brojao samo 13 igrača i ponuda je glatko odbijena. Nastavljena je potraga za angažmanom i ako sam znao da će biti teško.
Posle pregovora sa prethodna tri kluba, usledilo je slagnje zahteva u još dva kluba: Sibir (Rusija, druga liga) i Monzu (Italija, treći rang). Bila su mi veoma interesantna ova dva kluba, ali nažalost moji zahtevi su glatko odbijeni. To se sve dešavalo sredinom jula, i sumorna dva meseca su prošla, kada je konačno došao tračak nade za mene. Oko 20og septembra, zahtevi su poslati u tri kluba: Schaffhausen i Servette (Švajcarska, treći rang), kao i u De Graafschap (Holandija, druga liga). Iskreno, za De Graafschap se i nisam nešto preterano nadao, ali na moju još veću žalost oba švajcarska kluba su takođe odbila zahtev, i nisu mi dali ni šansu za intervju. Na samom kraju septembra, poslati su zahtevi u još četiri kluba: San Marino, Lecce i Ascoli (Italija, treći rang) i Viktoriu Žižkov (Češka, druga liga), ali su i oni odbijeni. Već sam počeo da gubim snagu i da posustajem.
Došao je i čuveni oktobar. Počelo je da pada na desetine otkaza, a ja sam uglavnom pokušavao kod italijanskih i francuskih klubova, kao i kod jednog španskog. Odlučio sam da u oktobru moram dobiti posao, jer je već polazio četvrti mesec bezuspešnog traganja. Poslato je 15 zahteva u 15 različitih klubova. I na kraju, na moju veliku radost tri su bila prihvaćena, jedan španski, jedan francuski i jedan portugalski. Španski je bio od trećeligaša: Valencia C.F. Mestalla, francuski od takođe trećeligapa - Racing Club de Strasbourg i portugalski od isto trećeligaša - Lusitania Lourosa. Sva tri kluba su imala solidan igrački kadar, i svaki klub je brojao najmanje 25 igrača što je bilo zadovoljavajuće. Mnogo sam razmišljao i na kraju otpisao Valencia C.F. Mestalla iz razloga samo zato što je bila filijala Valencia C.F. iz Primere, i iz tog razloga ja ne bih mogao da idem dalje od druge lige. Strasbourg sam odbio zbog toga što je uprava želela šampionsku titulu, a ja nisam nikako bio spreman na to. Na kraju, prihvaćen je portugalski trećeligaš Lusitania Lourosa, kojoj je cilj bio opstanak u trećoj ligi. Potraga za klubom i menadćerskim poslom je konačno bila završena, posle nepuna 4 meseca.
Kako se može videti iz gornje slike, klub nikada nije ostvario nikakav uspeh. Najveći plasman je plasman u treći rang. Klub broji 26 fudbalera, od kojih je čak 7 povređeno, dok su njih ztojica na pozajmici.
Što se tiče finansija u dugu smo naravno. Moj prethodnik, koji i nije bajno obavljao zadatak, doveo je u klub 6 igrača. Petorica su dovedena besplatno, a jedan na pozajmicu. Upravo od tog jednog, Raula, i mogu samo očekivati nešto. Četvorica igrača su puštena na free, ali o njia ne mogu govoriti jer nisam imao prilike da sarađujem sa njima. Sve u svemu, solidan roster igrača u klubu, još nisam odlučio sa kojom ću taktikom igrati, ali mislim da se može izboriti opstanak, možda čak i nešto više.
Što se tiče lige, tamo stvari loše stoje. Treći rang se deli na 8 grupa sa po 10 klubova, a ja sam u Grupi C. Dakle, od 10 ekipa svake grupe, dve prvoplasirane prolaze u drugu fazu. Ja se trenutno nalazim na poslednjem, desetom mestu sa samo 4 osvojena boda, a zanimljivo je da su ta 4 boda osvojena kada je klub bio bez trenera. Moj prethodnik je vezao 6 poraza na startu i eliminaciju u prvom kolu Taca de Portugal Kupa. Dakle samo 1 pobeda i 1 remi u 9 takmičarskih utakmica iako rezultati priprema nisu nagoveštavali takav tok sezone za prethodnog menadžera. Do kraja prve faze je ostalo jos 10 kola, u igri je 30 bodova, i za mene je sve moguće. Znači, imam fore od 10 utakmica, i daću sve od sebe.